U STAKLU ZAJEDNO ANTON VRLIĆ I STUDENTI AKADEMIJE LIKOVNIH UMJETNOSTI 14.7.2O16.- 1.9.2O16. SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Izložba U staklu zajedno – Anton Vrlić i studenti ALU-a, organizirana u godini obilježavanja 15.
obljetnice kolegija Tehnike i umjetnost stakla, projekt
je koji potvrđuje temeljni credo Muzeja Mimara.
Naime, cilj našeg muzeja, koji je tijekom gotovo tri
desetljeća djelovanja postao jednim od najvažnijih
središta kulture Zagreba i Hrvatske, uvijek je bio
otvoriti vrata suvremenim ostvarenjima i težnjama
upijajući, a nerijetko i anticipirajući, nova iskustva
u svim segmentima svoje djelatnosti, uz kontinuiranu
znanstveno-edukativnu prezentaciju
svoga prebogatog fundusa. S posebnom se pažnjom
obraćao mladim naraštajima želeći potaknuti
njihovu znatiželju i osvijestiti neprekidnu potrebu
za novim istraživanjima kulturoloških slojeva što ih
muzeji u svojoj složenoj ulozi i poruci nose, a usto
ih potaknuti da u tim spoznajama nađu poticaje za
ostvarenje svojih ideja i zamisli te za oplemenjivanje
vlastitog života.
Ostvarenja studenata ALU-a, koje kroz kolegij
Tehnike i umjetnost stakla već 15 godina vodi ugledni
hrvatski suvremeni umjetnik Anton Vrlić, sljubljena
na ovoj izložbi s njegovim djelima, neposredan
su i dojmljiv prikaz najboljega što predanost i
jasna umjetnička vizija nose. Snažna umjetnikova
ličnost, oplemenjena nemjerljivom susretljivošću,
omogućuje nam da na jednome mjestu sagledamo
temelje i rezultate rada onih koji uče, koji žele
znati i koji teže nesputano razvijati osobni izričaj.
Anton Vrlić u svom je staklenom svijetu siguran i
nezaustavljiv putnik, sanjar, ali i nepogrešivi poznavatelj
tajni staklenog nektara. Njegova djela u staklu
iščitavaju se kao snažan, neodvojiv dio unutar
slojevitog thesaurusa njegove umjetnosti. Crteži,
skice i potezi kista kao da u novoj motivici njegov ih staklenih skulptura nalaze svoj odraz stapajući
ga s nepredvidivom samosvojnošću staklene tvari.
Bilo da je riječ o skulpturi preko čije se prozirne opne
prelijeva svjetlost akcentuirajući tanke niti „crteža“
u staklu, bilo da je riječ o razigranim orisima staklenih
gradova ili o elementarnim grumenima stakla
koje se pretače u razlijevajućim bojama – Vrlićev put
razumijevanja i predanosti tom upijajućem, omamljujućem
mediju jasan je i nepogrešiv.
Generacije studenata upravo su kroz tu predanost
upoznale svu čaroliju staklenog svijeta, ali
i zahtjevnu težinu njegove tvorbe te su, svladavajući
tehnološke zadanosti, u rastaljenu staklenu
tvar utisnuli svoje umjetničke zamišljaje. Preljevi
boja, igra s prodorima prosvijetljenih ploha, razigranost
oblika u suzvučju sa „zahtjevima“ stakla
vodila je svakoga od njih na putu tvorbe gustoga
staklenog tkanja.
Na kraju, ali nikako ne i manje važno, zbirka
stakla Muzeja Mimara vodi nas kroz četiri tisućljeća
povijesti staklarstva, od egipatskih malobrojnih
pastoznih balzamarija preko sveprisutnosti
staklenih predmeta u svakodnevlju, svečanostima
i zagrobnom smiraju u doba Rimskog Carstva,
kroz islamski svijet emajlnih arabeski na staklenim
oplošjima do muranskoga renesansnog uzleta,
čeških i njemačkih baroknih uradaka i oplemenjenoga
tehnološkog savršenstva tijekom bidermajera
i neostilova druge polovice XIX. stoljeća u ostvarenjima
europskih radionica. Upravo na ovoj izložbi
ta bajkovita priča o staklu s usklikom oduševljenja
sagledava vječnost svog postojanja – bljesak talenata
sadašnjosti i sigurnu, nezaustavljivu opojnu
budućnost!
U povodu 15. godišnjice postojanja i intenzivnog
djelovanja kolegija Tehnike i umjetnost stakla na
Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu
organizirana je izložba kojom su na jednome mjestu
zajedno predstavljeni kreativni dosezi studenata
i njihova dugogodišnjeg profesora u tom jedinstvenom
mediju. Prošlo je već 15 godina, a čini se
kao da je bilo jučer… Naime, 2002. godine, na inicijativu
tadašnjeg dekana ALU-a slikara i scenografa
profesora Zlatka Kauzlarića Atača, pri Odsjeku
za slikarstvo osnovan je izborni kolegij Tehnike i
umjetnost stakla. Kolegij su kao neobvezan mogli
odabrati studenti svih Akademijinih studijskih programa.
Kolegij od njegova osnutka do danas kao
vanjski suradnik ALU-a kontinuirano vodi umjetnik i
profesor Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci
Anton Vrlić. Na ovoj su izložbi uz izbor studentskih
radova nastalih u sklopu kolegija ravnopravno predstavljeni
i radovi profesora i nositelja kolegija jer su
svi oni, kako govori i sam naslov izložbe – „u staklu
zajedno“. U tekstu ću dati samo opći osvrt na umjetnost
stakla kojemu su zajedno posvećeni, kako
tehničko-tehnološkim procesima rada, tako i kreativnim
dostignućima unutar kojih su se okuša(va)li.
Staklo je kao materijal u hrvatskoj suvremenoj
umjetnosti (nakon Drugoga svjetskog rata) najdosljednije
obrađivao umjetnik i profesor ALU-a
Raoul Goldoni, svjetski priznati suvremeni oblikovatelj
stakla, čiji je student bio i današnji profesor
Vrlić još davnih 1980-ih godina, baš kad je Goldoni
bio na samom vrhuncu karijere kao umjetnik stakla.
Ono što je bitno naglasiti jest činjenica da su, osim
u tradicionalnim tehnikama obrade i dorade stakla,
mnogi umjetnici stakla stvarali i eksperimentirali u
području crtačkih, slikarskih, kiparskih te prostornih
mogućnosti kreativnih procesa oblikovanja. Tako
mogu konstatirati da na ovoj izložbi zamjećujem
raznovrsne interese studenata različitih generacija
za oblikovanjem stakla u svim disciplinama i kreativnu
pluralnost ideja u sferi poetika i tehničkih
dostignuća – tvorevina od stakla. Djela gotovo svih
tih mladih autora zrače monumentalnošću ili barem elementarnom snagom i energijom. Tijekom nastave
studenti su se upoznali s različitim vrstama stakla
te s tehnikama njegove obrade i dorade, pa stoga na
izložbi razgledavamo umjetnine nastale od staklenog
krša, industrijskog float stakla, ambalažnoga,
optičkoga ili kristalnog stakla. Tehnike obrade vrlo
su različite: neka od djela nastala su hladnom obradom
rezanjem, brušenjem i poliranjem ili pak graviranjem
na staklu, dok su druga izvedena toplinskom
obradom u tehnikama grisaille slikanja na staklu
polutonom, najčešće pri izradi vitraja, pa sve do
termičke obrade taljenjem u peći, u za to pripremljenim
kalupima. Rjeđi su radovi izrađeni tehnikom
puhanog stakla. Neke su staklene bravure oblikovane
i tehnikom hladne obrade pjeskarenjem, a druge
fuzijom obojenoga ili bezbojnog stakla. Izvrsne
skulpturalne forme sa slikarskim efektima (kada su
oslikane) asociraju na mnogobrojne stilove moderne
i suvremene umjetnosti, najčešće na tragu apstraktnih
nastojanja, a svaki pojedini kreativni stvaralac
u staklu oblikuje sebe na način na koji se inače stilski
samosvojno izražava u slikarstvu, kiparstvu ili
izradi grafika (tradicionalnih ili kompjutorskih). Neki
su radovi, da bi dobili na izražajnosti, potpomognuti
umjetnom led rasvjetom. Među najzanimljivijim su
ostvarenjima djela u tehnici zvanoj pâte de verre
(prevedeno kao staklena pasta), vrlo zahtjevnoj
tehnici taljenja stakla u peći, na temperaturama
od 850 do 900 o
C. U toj su tehnici izvedene i neke
zanimljive umjetnine profesora Vrlića.
Prezentirani radovi redovito odražavaju senzibilitet
mladih, koji eksperimentiranjem s materijalima
te kroz radoznalost i igru ne samo da
svladavaju staklo kao materijal nego i iskazuju energijom
nabijenu kreativnost. Ima radova koji svojom
suptilnošću plijene pozornost, ističu se svojom
ljepotom, posebice oni s iscrtanom profinjenom linearnom
strukturom na površini, dok se drugi, osim
ljepotom, odlikuju i duhovitošću, poput radova od
prerađenih i u skulpturalnu formu transformiranih
boca. Vitraji su različitih tema i sadržaja, i izvrsni su.
Bojom i oblicima te naslikanim formama najčešće su figurativni, redovito reducirani na bit figure, a
pokazuju inventivnost brojnih mogućnosti svakoga
pojedinog autora. Ne može se više reći da ti mladi
studenti/umjetnici obećavaju jer su u izričajima
već prilično zreli, kako u poznavanju i svladavanju
različitih vrsta tehnika, tako i u realizaciji svojih
osebujnih ideja. Njihov je talent nesporan, a radovi
kvalitetni pa možemo zaključiti da je budućnost
mladog kolegija Tehnike i umjetnost stakla svijetla.
Za kvalitetu studentskog rada i uradaka u staklu
svakako je zaslužan profesor Anton Vrlić, koji svojim
entuzijazmom sve ove godine vodi studente kroz tajne
stakla i mogućnosti njegove obrade. I on je umjetnik
koji je, istražujući medij stakla, tijekom proteklih
dvadesetak godina stvorio brojne umjetnine.
Vrlić se već afirmirao i dokazao kao vrstan slikar.
U načelu apstraktni umjetnik, no točnije bismo ga
zapravo mogli smjestiti u poetiku enformela. Njegove
slike imaju jake, višeslojne nakupine materijala,
bogatog su pigmenta i jake geste, tako da mu
je bliska materičnost slike. Stoga nije trebalo mnogo
da putem medija stakla krene i u nove eksperimente
s drugim materijalima i materijom (primom). Već je
prije toga počeo eksperimentirati u keramici, što
pokazuje njegovu sklonost volumenu, tj. skulpturalnom
promišljanju. U mediju stakla počeo je eksperimentirati
još za studentskih dana, kada je napravio
prve slike na čijoj površini kolažira komade staklenog
krša (vidljivo u djelu Portret moje kuće iz 1982.).
Dobivao je „konkretne strukture s fluidnim poluprozirnim
oblicima stakla koji su stvarali forme
u kojima tvarni kontrast opstoji kao osnova asocijativnoga
nazivnika djela“.1
U svojim je umjetninama
u staklu ponajprije ostvarivao slikarski dojam.
Fluidno širenje svjetlosti i boje proizlazi iz Vrlićevih
akvarela. Ta je tehnika poslije, na djelima u staklu,
utjecala na njihov izgled i vizualni sadržaj u tehnikama
vitraja i fuzije. Kasnije je u nekim ciklusima radio
i na način geometrijske apstrakcije, s naglašenom suprematističkom čistoćom“.2
U staklo je najčešće
sustavno unosio svoja slikarska iskustva. U svojim
se ciklusima različitim postupcima i tehnikama bavi
istraživanjem medija. Na početku karijere u vitrajima
tehnikom grisailla nastaju djela Rastegnuti prostor
i Hvatači svjetla, dok su Sakupljači svjetla izvedeni
od staklene paste i poliranjem. Staklene njive
uprostoreni su objekti s dodatkom led rasvjete, na
kojima luminozni prodori i prosijavanja pozadine te
njezino asimiliranje s materijom vode dematerijalizaciji
oblika i postupnom razbijanju površine. To se
počinje manifestirati kao iluzija, vizualna fantazmagorijska
čarolija. S tim kvalitativnim sadržajem koji
oplemenjuje njegov istraživački nerv Vrlić realizira
djelo Izolirani komad zemlje, izvedeno u optičkom
staklu. Stakleni pečati bojani su optički krš, Vrata
raja staklene su ploče ostvarene fuzijom, kao i rad
Dobro jutro, Sunce. Stakleni niz tirkiza napravljen
je od rezanoga i poliranog kristala, 29. komad periferije
i Crveni Janus napravljeni su od staklene pa­­ste;
Crno-bijeli svijet djelo je od taljenog kristala, a
Dekompozicija vaze svjetiljka je izvedena od rezanoga
i poliranog kristala, kao i Plavi pladanj, dok je
Nedovršena forma nastala u tehnici staklene paste.
Nabrojili smo mnoga Vrlićeva djela i načine na koje
su realizirana jer držimo da smo time predstavili
širinu interesa, vrsno poznavanje medija, kao i plodno
stvaralaštvo našeg profesora i umjetnika stakla.
Većina radova potpuno se odmiče od mimetizma,
od imitacije prirode, kao i u Vrlićevu slikarstvu, pa
se medij stakla postavlja kao transparentni nosilac
kromatskih naglasaka, mogućih kontrasta i Naše zajedničko i kontinuirano postojanje u mediju
stakla ostvaruje se u nizu od petnaest generacija
studenata s ALU-a u Zagrebu, a bilo je usmjereno na
propitivanje vizualnog identiteta svakog pojedinca
ili grupe u nastavi putem radionica na terenskoj
nastavi, ali i zajedničkim susretima s umjetnicima
i majstorima stakla. Povezani u mediju, od početka
smo bili fokusirani na izučavanje vještina u različitim
tehnikama izražavanja, da bismo se potom okrenuli
istraživačkom zanosu, usmjereni na taktilni rad u
jedinstvenome mediju koji se pokazao kao izvrsna
prilika za osobne kreativne procese.
Susret sa staklom za većinu je studenata značio
neizvjesnost, iznenađenje, pa čak i nepovjerenje,
najčešće zbog prvog susreta s materijom, da bi se
potom, otvaranjem unutar različitih metoda rada u
malim produktima, otvorila i inspiracija za različite
poetike. Postojala je želja da se progovori o sveprisutnosti
stakla u svakodnevici, u kontekstu vremena
i suvremene umjetničke prakse, te da se unutar
istraživačkoga iskaže sloboda duha, skrivena vatra
emocija, kreativni potencijali kroz tokove svjetlosti,
boja, oblika i prostora. Neki od radova oblikovani
su jednostavno, u skladu s primarnim tehničkim
mogućnostima medija, dok su drugi, u traganju za
uzvišenim i u želji da se uspostavi kontakt odnosno
bliskost s promatračem, vrsno izvedeni kao jedinstveni
stakleni laboratoriji vlastite intime. Sva ta
dostignuća oblikovanja, od prikupljenoga sirovog
staklenog krša i razbijenih uporabnih predmeta, od
jednostavnih oblikovnih rješenja do složenih cjelina,
pokazuju želju da autori tih radova oslobode
svoj mladenački, ludički duh. Tako se pred nama, u
različitim osobnim izričajima, nižu lagane i elegantne
minimalističke tvorevine u rasponu do teških, masivnih
komada stakla optočenih nekim drugim materijalima
poput drva, metala, kamena, keramike i sl.
Na kraju, STAKLO možemo definirati kao moćan
medij, ali način na koji mu prilazimo, kako ga oblikujemo
i kako propitujemo njegovu prirodu privlači
posebnu pozornost kako stvaratelja, tako i konzumenata
svakoga oblikovanog i oživjelog djela koje
stoji pred nama na izložbi U staklu zajedno.
međusobnih prožimanja. Vrlićeva je produkcija u
staklu iznimno složena, artistički zahtjevna, krajnje
vizualno i haptički visokokvalitetna te nema sumnje
kako je riječ o majstorstvu vrijednosno ekvivalentnome
dobrom crtežu, slikarskom djelu i kiparskom
ostvarenju.